Ljudski faktor postaje vrlo važna tema u svijetu SCUBA ronjenja, posebno u tehničkom ronjenju i ronjenju sa rebreather aparatima.
Uz visoke cijene helija, ronjenje na većim dubinama sa aparatima otvorenog kruga polako postaje dio povijesti, i za ronjenjne na trimix mješavine koriste se isključivo rebreather aparati zatvorenog kruga disanja. Ali rebreather-i nisu tu samo za tehničke ronioce. Proizvođači rebreather-a počinju ciljati i na sportsko-rekreativne ronioce s takozvanim “rekreacijskim rebreather aparatima”. Iako rekreacijski rebreather aparati ne postoje, svi rebreather-i su jako tehnički po prirodi i zahtijevaju trening i pravilan pristup kako bi se njima uspješno rukovalo, rekreativni ronioci se sve više okreću ovoj vrsti ronjenja jer prepoznaju prednosti koje rebreather-i nude.
S druge strane, standardi za postati rebreather ronilac relativno su jednostavni i lagani, s vrlo malo preduvjeta kao što bismo očekivali. Tradicionalna obuka tehničkog ronjenja otvorenog kruga može se u potpunosti zaobići, gdje se certificirani Advanced Open water ronilac sa samo 20 zabilježenih urona može upisati na rebreather tečaj i postati rebreather ronilac takoreći u tren oka.
Je li ovaj lagani put za postati rebreather ronilac dobar ili ne? To će ovisiti o tome koga pitamo?
Iz perspektive proizvođača rebreather-a to je vjerojatno dobra stvar. Više rebreather ronilaca, više prodanih rebreather aparata. Također, više certificiranih ronilaca veća zarada za SCUBA agencije. Dakle, iz njihove perspektive to je također dobra stvar.
Ali je li to dobra stvar sa stajališta sigurnosti ronioca?
Industrija SCUBA ronjenja, posebice tehnička i rebreather industrija, razvija se strahovito brzo.
Novi rebreather-i dolaze na tržište “svaki dan”, i s novim tehnologijama postaju vrlo pouzdani. Neki su složeniji od drugih, s više ili manje opreme, neki rade doslovno sve umjesto vas ,.. ali unatoč tome, svi su vrlo tehnički, zahtijevaju odgovarajuću obuku, pravilan način razmišljanja, kontinuirano obrazovanje,… ali što je najvažnije, svi zahtijevaju da korisnik slijedi pravila i procedure. Jedan promašaj tijekom provjere prije zarona može doslovno dovesti do smrti ronioca.
Dakle, vraćamo se Advanced Open Water roniocu s 20 zabilježenih urona koji po standardima može pristupiti rebreather tečaju. Ovaj ronilac nije ni blizu vještini i iskustvu potrebno i za samo uobičajeno ronjenje s rebreatherom, a osobito u hitnim situacijama i kada nešto krene po zlu. . S tako malo zarona iza sebe ovom roniocu nedostaju temeljne vještine: plovnost, trim, svijest o trenutku i situaciji u kojoj se nalazi… da ne spominjem da mu nedostaje cjelokupna tehnička ronilačka edukacija na aparatima otvorenog kruga, što je po mom mišljenju iznimno važno kako bi bio dobar i uspješan rebreather ronilac.
Potrebno je vrijeme da se stekne iskustvo. Kroz našu ronilačku karijeru griješimo i učimo na greškama. Sa svakom greškom naučimo nešto novo i polako spremamo ta znanja i iskustva u „banku”. Kako postajemo iskusniji, naša komfor zona se širi, i ako nam se dogodi nenadan slučaj u kojem trebamo reagirati pravovaljano i brzo, sve što trebamo napraviti je „podići“ znanje i iskustvo iz „banke“, znanje i iskustvo koje smo stjecali tijekom naše ronilačke karijere.
Rebreather aparat je alat koji nam omogućuje nevjerojatne stvari. Omogućuje nam zarone koji ne bi bili mogući na aparatima otvorenog kruga disanja. Omogućuje nam da zaronimo dublje, da ostanemo duže, da prodremo dublje u olupinu ili špilju,… ali ako roniocima nedostaju osnovne vještine, sve što rade je odnose svoje loše vještine dublje i duže, čineći zarone izuzetno riskantnim, izlažući svoje ronilačke partnere riziku, također uništavaju okoliš zbog loše tehnike ili loše kontrole plovnosti, ali što je najvažnije ako budu imali problem neće moći reagirati pravovremeno i pravovaljano.
Rebreatheri postaju vrlo pouzdani, gotovo bez kvara, ali koliko dobro će rebreather raditi pod vodom također će ovisiti o tome koliko je dobar ronilac koji ga koristi. Ako se ronilac ne osjeća ugodno pod vodom, nedostaju mu osnove, radi stalne promjene dubine i sl.., rebreather će naporno raditi kako bi bio u korak s niskom razinom ronilačkih vještina ronioca, i automatski će „natjerati“ ronioca da napornije radi tj. roniocu će biti teže upravljati rebreatherom, i tu počinje problem.
Mnogo puta sam vidio da ronioci imaju pogrešne razloge za započeti ronjenje s rebreatherom. Velika potrošnja zraka jedan je od razloga koje često čujem. Ovo je užasan razlog da započnete roniti s rebreatherom.
Velika potrošnja zraka obično znači da ronilac ima probleme s: plovnosti, balansiranjem, tehnikama perajanja, fizičkom spremnosti… Ronioci s tako lošim vještinama nisu učinkoviti i rade puno teže pod vodom.
Kada ovakvi ronioci uzimaju rebreather misleći da je to rješenje za njihove probleme, zapravo ne rješavaju nijedan problem nego probleme čine još gorim. Nedostaju im osnove, a tim osnovama se već odavno trebalo pozabaviti tijekom njihove ronilačke obuke. Što znači da njihove ronilačke vještine nisu odgovarale razini njihovog ronilačkog certifikata od samog početka.
Ronioci imaju tendenciju žuriti kroz ronilačke tečaje i ronilačke certifikate. Prebrzo napreduju, gledajući u “konačno odredište”.
Dobro je imati ciljeve. Doći na “odredište” je lijepo i pohvalno, ali putovanje je često važnije od odredišta.
Osnovne vještine, temelji, ili kako ja to volim zvati platforma, svakog SCUBA ronioca moraju biti kontrola plovnosti, trim, tehnike perajanja, pozicioniranje u vodi, i svjesnost o trenutku i situaciji u kojoj se nalazite. Ovo bi trebao biti glavni fokus svakog ronioca (i instruktora), na bilo kojoj razini obuke, počevši od početne razine pa nadalje. Ako ronilac nije savladao ove vještine, neće moći učinkovito obaviti niti jedan zadatak pod vodom.
Ali i nakon dobro postavljanih temelja, ako dođe do bilo kakvih promjena, bilo da se odnosi na konfiguraciju opreme, ili možda drugačiju vrstu ronjenja, ili drugačiju razinu obuke ronioca, itd… moramo krenuti od početka i prvo uspostaviti “platformu”, ponovno postaviti temelje prije nego što nastavimo dalje.
Ali nije problem samo s neiskusnim roniocima. S iskustvom često dolazi opušteniji pristup ronjenju i sigurnost u ronjenju općenito. Na ronilačkom brodu često čujemo kako iskusni ronioci govore: “Ne brini, bit će to dobro, ovako ronim već 30 godina”.
Pa, za početak, raditi nešto neispravno 30 godina ne znači da je to sada ispravno, također mnoge stvari su se promijenile u zadnjih 30 godina. Ovakav stav obično dovodi do problema, posebno kod ronjenja sa rebreather aparatima.
Ako pogledamo današnje ronilačke nesreće, velika većina nesreća uzrokovana je ljudskom greškom, gotovo nikada zbog kvara opreme.
Razlozi su obično jednostavni: prekoračenje razine ronilačkog certifikata, ne dovoljna ronilačka obuka, neadekvatna fizička sprema , prekoračenje osobnih ograničenja, nepridržavanje procedura, i tako dalje.
To nas dovodi do zaključka da tehničko ronjenje i ronjenje sa rebreather aparatima i nije tako opasna aktivnost kao što mnogi misle. Opasnost dolazi od samih ronilaca i njihovog odnosa prema obuci i sigurnosti u ronjenju općenito.
Zrakoplovna industrija me uvijek fascinirala. Aktivnost letenja, koja baš i nije bila osobito sigurna, zrakoplovna je industrija učinila najsigurnijom aktivnošću koju ljudi mogu raditi. Unatoč činjenici da se tisuće zrakoplova nalazi u zraku u isto vrijeme, s pilotima koji dolaze iz cijelog svijeta, govore različite jezike, itd., letenje ipak ostaje nevjerojatno sigurna aktivnost.
Kako su to učinili?
Brojne su stvari koje su napravili, a to zasigurno uključuje i sama tehnička poboljšanja, ali veliki dio toga je skup strategija koje se nalaze pod jednim „kišobranom“ a zove se Ljudski Faktor.
Što to znači?
U avio industriji postoje stroga pravila i protokoli, kojih se također strogo provode. Postoje kontrolne liste za svaki pojedini posao. Slijedeći te protokole i koristeći liste za provjeru rizik je sveden na minimum.
Glavni dio je da se pravila i protokoli moraju poštivati i provoditi, inače sve skupa ne može funkcionirati.
U tehničkom ronjenju standardi i procedure postoje. “Pravila” i protokoli također postoje, kao i kontrolne liste i liste za provjeru, ali ronioci ih se iz nekog razloga ne pridržavaju.
Prije zarona sa rebreather aparatom potrebno je doslovce 30 sekundi da prođete kroz listu za provjeru. Čineći to ispravno možete doslovno spasiti život, ali ronioci ipak odluče ne napraviti potrebne provjere, žure kroz provjeru i zaborave učiniti nešto tako očito, a toliko važno da može završi i fatalno.
Zašto to radimo, i kako to možemo promijeniti?